Friday, September 30, 2016

prozor u pakao: antivakseri i njihove male žrtve







Zlo je svuda. Na ulicama, iza šaltera pošte, u gradskoj kući, na stadionu, u školama, porodičnim 

kućama i stanovima… širi se, diše i razara tamo gde su ljudi. Tiha, prikrivena armija mrtvookih, 

hladnih, nemilosrdnih despota očajnički fokusiranih na kontrolu, moć, teror, koristoljublje i 

dominaciju bezobzirno i gladno, poput crva u lešu i termita u stablu, buši svojom glađu tunel ka 

ciljevima toliko izopačenim i sebičnim da svako iole saosećajan mora pred njima zadrhtati dubinom 

svog bića. Oni traže podršku i saveznike, ali bez žrtava nisu ništa. A ko može biti bolja žrtva od 

sopstvenog bolesnog, bespomoćnog deteta?





 
Ova groteskna, odvratna karikatura majke vrlo očigledno truje i izgladnjuje rođeno autistično dete. 

Truje ga kapima varikine, ukida normalna jela, od januara mu uskraćuje osnovne hranljive sastojke. 

Dete je toliko izgladnelo da krade i jede sve što dohvati, a njegova monstruozna okotiteljka to tumači 

ka simptome Pike koji se OPET JAVLJAJU. Znači, dokazi da dete možda umire od gladi već su bili 

prisutni, a ona ništa nije preduzela. Takođe, dete plače kada vidi hranu koju ona priprema. Poji ga 

MORSKOM VODOM ( !!! ), klistira ko zna čime sve ( verovatno varikina i kafa, možda i urin ), 

kupa slanom vodom, daje mu zeolit na koji je loše reagovao, ignoriše savete nastavnika da mu daje 

normalnu hranu… i na kraju opet pita iste skotove koji su joj ove gadosti preporučili šta i kako dalje 

da postupa. Krvarenje iz nosa, prehlada sa povišenom temperaturom, oscilacije smeh i plač, 

očigledna izgladnelost… sve to ovom čudovištu bez empatije i savesti nije dovoljno da se dozove 

pameti, koju možda i nema. Potpuno ignoriše patnju svog malog sina, koristeći ga kao laboratorijskog 

pacova za 'dokazivanje' suludih ideja. Hoće li ovo dete preživeti svakodnevnu torturu? Ako je i 

preživi, imaće mentalne posledice do smrti. 



 
Idemo dalje. Ovo je snimak tzv. Građanske inicijative za neobaveznu vakcinaciju ( i obavezne bolesti 

) na Tv Pinku 10. 6. 2015. Ovde ću se fokusirati na jedan jedini detalj koji počinje na 4 : 28. Jedna od 

istaknutih antivakserskih trovačica i gošći u emisiji - Ljiljana Kostić, jeziva žena mrtvih očiju i lica 

nalik na bezizražajnu masku koja govori - saopštava svoje vrlo tragično iskustvo sa vakcinama. Ne 

ulazim u to koliko je i da li je uopšte sve to istina jer me sada zanima nešto drugo:






 
Dakle, ova žena je upravo pred TV kamerama rekla kako joj je beba umrla a da pri tom nije ispoljila 

baš nikakve emocije. Ništa. Takvim tonom pričaš šta si kupio u radnji. Zapravo, ne – čak i o banalnoj 

kupovini ljudi govore sa više emocija. Ovako govori bezosećajni robot, psihopata, osoba tako plitkog 

i abnormalnog temperamenta da je to zastrašujuće. Sve i da laže, kako može to da radi tako 

hladnokrvno? I kako može da priča takve laži?



 
Idemo dalje, sve dalje od razuma, samilosti i bilo čega nalik na roditeljsku ljubav. Jedna Slovenka 

zlostavlja dete varikinom i izgladnjivanjem. Postuje slike sve gorih dečakovih rana. Evo prve, od 5. 

septembra:




 
Onda dolazi naredna, 24. septembar:






 
Poslednja:






 
Čak ni ova 'majka' ne negira očigledno pogoršanje, spominje gnoj, kašalj, pad imunog sistema, dve 

nedelje odsustva iz škole… ali ne odustaje od torture. Pita za savet iste moralne i mentalne nakaze 

koje su joj pomogle u zločinu. Jedna od prvosveštenica te ogavne menažerije, Lora Skinner, 

preporučuje joj šarlatanski proizvod koji 'leči' umišljeni uzrok stvarnih bolesti. Ovo dete ne dobija 

pomoć, samo maltretman. Koji sprovode žene. Majke. Navodne negovateljice, zaštitnice, tobože 

zainteresovane za tuđu dobrobit.

 
 
Zaista, Internet je prozor u mnoge male paklove koji se odvijaju iza zatvorenih vrata porodičnih kuća 

i stanova. Vlasti se ne mešaju. Zakon ćuti. Čudovišta divljaju. Čudovišta kakvih ima i u vašem gradu, 

komšiluku, zgradi. Postoji li mogućnost da ih zaustavimo?


 
Bojim se odgovora na to pitanje.






Sunday, September 18, 2016

prepoznati skriveno zlo



 


Svet je bogat čovekolikim pantljičarama koje, računajući na našu
zavedenost njihovom ljudskom spoljašnjošću, udovoljavaju svojim
moralno slepim zahtevima pa uzimaju, otimaju, uništavaju i truju šta i koga mogu. Zato je potrebno naučiti znake upozorenja kojiotkrivaju nemilosrdan pogled hijene ispod papirno tankog osmeha i tobože dobroćudne persone. Podstaknut ljupkim iskustvima sa ovakvim spodobama, kao i stručnom literaturom te crnom hronikom, napravio sam spisak znakova upozorenja na koje valja obratiti pažnju u međuljudskim odnosima. Ovde ću pročavrljati o nekima od pomenutih.





Ima mnogo društvenih štetočina koje tiho pletu mreže u komunikaciji i vezama. Niti je moguće niti smisleno reči ko je tu tačno najgori, ali valja prepoznati gmazove koji su naročito zajebani i ogavni kada ih bolje upoznaš. A to su oni što imaju manjak emocija. Ne samo emocija u smislu savesti, nego generalno gledano. Jer takvi su spremniji na zlo od drugih.



Recimo da upoznaš osobu ( ili osobe, kao što su npr identične bliznakinje ) koja izgleda uglavnom prijatno relaksirano i nekako flegmatično. Milina, je l' da, takvi ljudi deluju opuštajuće na okolinu. Onda počneš polako da shvataš kako te dve ( da ostanem pri primeru bliznakinja, zgodan je ) usta ne zatvaraju o drugim ljudima, i kako skoro ništa dobro o njima nemaju da kažu. Sledeće zapažanje bude o tome kako jednako otrovno polivaju po svakom – najboljim prijateljima, novim poznanicima… što je ipak neuobičajeno. Ti onda proveriš njihovu priču, upoznaš te ljude – i totalno se zbuniš. Jer svi su oni bolji nego što ih tračare predstavljaju. Šta to znači? Pa ne samo to da su one otrovne, manipulativne i lažljive, već da se emotivnu ne vezuju baš ( ako imalo ) ni za sopstvene prijatelje. Tretiraju ih kao da su stranci. Rade protiv njih. A to već može značiti kako nisu flegmatične nego naprosto siromašne emocijama, obdarene abnormalnim temperamentom. Naročito ako vidiš da njihove emotivne reakcije, bez obzira na situaciju, ne prelaze nivo koji je mlak, plitak i nekako neuverljiv.






 
Da li su im oči prazne i neodgonetljivog izraza, ili bez ikakvog izraza? Glas ravan, lica često bezizražajna? Verbalna komunikacija čudnovato suzdržana, nepotpuna? Tim gore.



Da li su sklone vrlo grubim šalama što se zapravo svode na verbalno zlostavljanje? Uživaju li vidljivo u njima? Ponavljaju li ih u svakoj mogućoj prilici, nikada se ne izvinjavajući, racionalizujući ih, kriveći žrtvu za sopstveno ponašanje? Šire li uz to tračeve koji mogu ozbiljno naškoditi ljudima, upadljivo ne mareći za posledice? Onda deluju kao sadistkinje bez empatije i savesti. Da li za ovakvo isto ponašanje viđeno kod drugih iznose energičnu osudu, nesvesne ironije takvog osuđivanja? Onda im možda ozbiljno fali introspekcije.



Izražavaju li, posredno ili neposredno, ideju da su iznad drugih, bolje, superiorne, iako nema dokaza za to? Postoji li arogancija u obraćanju drugima, čak i kada je očigledno potpuno neisprovocirana, kao veštački ubačena u razgovor? Odlikuje li ih odsustvo bilo kakvih dugoročnih planova, pasivan i nesređen životni stil nalik plutanju trupca niz reku? Ispoljavaju li čudnu, pomalo infantilnu i za njihovu inteligenciju neobjašnjivu površnost koja praznu priču o nečemu izjednačava sa činjenjem i postizanjem nečega? Pokazuju li natprosečnu sklonost ka tome da im ljudi, ciljevi i situacije dosade, postanu nezadovoljavajući i prazni? 









Ove hipotetičke bliznakinje koje dele istu genetiku i vaspitanje manifestuju, u nešto blažoj i nekompletnijoj meri, neke osnovne psihopatske crte. One u prvom redu zavise od genetike. To nije zaista retkost, ovakvih ljudi ima ali im niko ne postavlja dijagnozu. Ne bave se kriminalom, često ni fizičkim nasiljem, ne završavaju u kaznenim i psihijatrijskim institucijama ( najčešće). Međutim, njihovo postojanje neraskidivo je vezano za povređivanje ljudi. Naročito ako imaju decu, ili se dočepaju službenog položaja koji daje moć nad drugima. Najmanje što će učiniti je ostrakizovanje pojedinaca i emotivno povređivanje. Doduše, nije isključeno da će neko ostati praznog novčanika, zauvek uništene reputacije, istraumiran i fizički zlostavljan. Pa i gore. Mnogo toga zavisi hoće li ovakva abnormalna ličnost doživeti poklapanje za druge nepovoljnih, za nju odgovarajućih društveno-političko-materijalnih uslova koji dozvoljavaju iživljavanje bez kazne. Samo se treba setiti Hitlera.

Tuesday, September 13, 2016

jedno od najgorih iskustava u mom životu



  







Kao dijaliznom pacijentu, potreban mi je pristup za dijaliziranje da bih ostao živ nakon što su mi bubrezi otkazali. Ovo se postiže prepravljanjem krvnih sudova na ruci. Pošto su se hirurzi Kliničkog Centra u Novom Sadu pokazali patološki nezainteresovani da mi to obezbede ( što je tema za zaseban tekst ), morao sam dati 2700 eura u privatnoj klinici 'Drašković' u Beogradu na Vračaru. Ovo je ispala apsolutna i posvemašnja katastrofa.



Razlog za toliku sumu je u tome da moji krvni sudovi propadaju od dijalize pa mi je preporučena ugradnja veštačkog – takozvanog poliuretanskog grafta. Na toj ruci sam već imao tri operacije, što me čini komplikovanim pacijentom, zajedno sa mojom sklonošću da obolim od tromboze.



To nije smetalo dr. Draškoviću da zanemari bilo kakvu dijagnostiku i primeni metoda ' snaći ću se u hodu'. Nije uradio ultrazvuk ( nije imao radiologa što mi je prećutao, prosto je slagao da snimanje nije potrebno). Nije pročitao dva ultrazvuka koja sam mu doneo. Posledica: menjao je planove usred operacije kada je shvatio da je situacija tamo unutra komplikovanija nego što je misliо. Posledica toga: graft je bio lošije, nepovoljnije namešten, i ono što sam dobio nije bilo ono što mi je izreklamirao. Dakle, da je ostalo samo na tome ispalo bi da me je zajebao.



Ali nije ostalo na tome. Ni blizu.



Fistula za dijalizu mora da ima jak protok krvi inače stane. Tromboza će je zaustaviti, pa treba paziti da do nje ne dođe. Dve nedelje nakon operacije dobio sam trombozu i fistula od 2700 eura, od koje je zavisilo koliko ću dugo živeti, stala je.



Zašto je stala? Nisam siguran i na sudu ne bih mogao dokazati, ali znam da mi doktor uopšte nije povećao dozu ranije uzimanog leka protiv tromboze nakon ubacivanja grafta. Koji je kod bilo koga vrlo sklon tromboziranju, naročito kod mene. Da li je 100% sigurno da ju je to zaustavilo? Možda nije. Da li postoji mogućnost da je to prouzrokovalo kvar? Naravno. Možda je u tom slučaju bilo i drugih faktora.



Onda je usledila prva popravka koja nije uspela. Onda pauza pa druga popravka koja je pokrenula fistulu. Super, mislio sam. Ali opet nešto nije valjalo: nisu mi prepisani nikakvi antibiotici, što je upadljiv propust. Nemar.



Onda se desilo nešto što je moja krivica. Tri dana nakon ove operacije penjao sam se stepenicama i okliznuo. Da ne padnem uhvatio sam se operisanom rukom za gelender. Osetio sam bol u jednom od rezova ( bilo ih je tri). Krvario sam uskoro. Dok sam otišao na urgentnu hirurgiju krvarenje je prestalo, hirurg mi je rekao da ništa ne treba zašivati i snimati, ruka je previjena, ja dobio savet da je maksimalno pazim a inače radim sve što i do sada. Hirurg mi je sugerisao da, nakon svega što se sa tom fistulom desilo, mogu očekivati i ovo i ono. Brujanje u fistuli po kojem se vidi da je funkcionalna nastavilo se, a naredne nedelje pojačalo, što je dobro. Ali povreda se inficirala jer nisam bio zaštićen antibioticima.



I onda, iz neposrednih razloga koji mi nisu jasni, fistula je prestala da radi. Poslednji put. Više nije bilo spasa. A pošto je i dalje bila zagnojena, morao sam u Beograd na četvrtu operaciju – vađenje grafta. I to je bilo to – jedna od najgorih epizoda u mom životu okončana je time što mi je život skraćen. Jer dijalizni pacijent može da postoji samo dok može da se dijalizira, i svaki kvar pristupa koji mu to omogućava skrati mu život. Preko 3000 eura kada se uračunaju razni usputni troškovi, otprilike devet sati na operacionom stolu, oko 1000 kilometara jurcanja od Novog sada do Beograda i nazad, psihofizičko mrcvarenje – sve potpuno uzalud. Moja desna ruka više nikada neće moći da mi za to koristi jer su svi krvni sudovi na njoj sjebani, iskorišćeni, trombozirani, sečeni i krpljeni. Jedino što mi je preostalo je lošije rešenje – trajni venski kateter ( privremeni nosim već mesecima i trenutno je inficiran )- i mora da bude urađen u NS što ne znam kada će biti jer su vaskularci ovde izopačeno ravnodušni prema tome da li ja živim ili umirem i naprosto odbijaju da me leče. Drašković je obećao da će nešto srediti na VMA. Lagao je. Naravno. Time je počeo našu komunikaciju, time ju je i završio.



Vredi li tužiti? Ne. Raspitao sam se. Razloga za to ima nekoliko. Između ostalog, pre operacije moraš potpisati dokument kojim se lekar zaštiti unapred. Promućurno, nema šta, kao da unapred znaju da će zajebati. Iako ne mogu dokazati zbog čega se sve to desilo, Drašković je napravio propuste koji prosto bodu oči i ne mogu se prevideti.



Pare neću dobiti natrag. Doduše, ni on nije tu ništa zaradio jer su sve popravke plaćene iz njegovog džepa. Nije da mi je to neka velika uteha.





Koja je poenta ovog teksta? Samosažaljenje? Ne, jebeš to, to je beskorisno i ljigavo. Poenta je da se ovde ne vredi lečiti ni državno ni privatno. Državne bolnice su smrdljiva legla korupcije, arogantne ravnodušnosti, neprofesionalizma, bahate aljkavosti, nestručnosti. A šta mislite ko vodi privatne klinike? Pa isti oni koji rade ili su radili u državnim. Sa sobom su u njih doneli tu istu arogantnu bahatost koja pacijenta gleda kao da nije čovek nego laboratorijski pacov na kojem je dopušteno praviti zastrašujuće, destruktivne greške. Ko ima para i mora da se leči, neka ide u inostranstvo. Tako je sigurnije.